17.12.2011. | Rambo Amadeus & Mutant Dance Sextet: U Domu sindikata

foto: Menart

Na današnji dan, 17. prosinca 2011. godine Rambo Amadeus s tadašnjim pratećim bendom Mutant Dance Sextetom objavio je live album pod nazivom “U Domu sindikata” kojeg je objavio Menart. Povodom ove obljetnice donosim vam recenziju koju je na portalu ravnododna.com potpisao Zoran Stajčić…

Rambo Amadeus nije dosadan na koncertu ni kad se trudi biti dosadan. Vjerojatno ni on sam ne zna što bi trebao učiniti da mu na koncert ne dođe nitko iako već priličan broj godina vrti jedno te isti scenarij, ravnajući se valjda po maksimi: ako narodu nikad nije dosta slušanja političara, valjda ni on kao daleko zabavnija jedinka ne može proći lošije. Svoju koncertnu rutu je dobro utabao, koncertno pleme uvijek uveseljavao i često posjećivao.

Nema on puno obožavatelja na jednom mjestu, ali ih u svakom koji se gradom voli zvati može skupiti više od 500. Ostalo je jednostavna aritmetika, zna Rambo “koliko je jedan”. A što je najvažnije istima ne mora “uvaljivati” hitove već se može do mile volje furati na Franka Zappu i to svjesno i otvoreno, jer svatko iole glazbeno potkovan zna da je Zappa vjerojatno “najteža kategorija”. Za ići u tom smjeru potrebno je biti rođeni stand up komičar, zajebant, filozof, žestok društveno angažirani kritičar, dramaturg, vrstan poznavatelj glazbe, roker sa stavom, kompozitor mjuzikala, producentski guru i jazzer spreman na psihodelične izlete. Rambu Amadeusu nedostaje nešto od tih karakteristika, ali je i u svjetskim okvirima najbliži nenadmašnom Franku. Može crnogorski narod imati najmanje žitelja na Balkanu, ali eto imaju Svjetskog Mega Cara za glazbenog vladara. Čisto dovoljno. Ni Island nema dvije Björk.

Kao što je već spomenuto Rambo je i dalje u “jedno te isto” koncertnom raspoloženju pa je odlučio to i zapakirati za vječnost live albumom “U Domu sindikata”. Pored toga je odlučio i prorijediti svoju koncertnu aktivnost što će mu svakako dobro doći za buduće inspiracije.

Koncert snimljen u beogradskom Domu sindikata 28. prosinca 2010. godine i trajao je 2 sata i 20 minuta, ali je pametno srezan na 15 pjesama koje stanu na jedan CD. Time je koncept dobio na dinamici, a izabrane pjesme se solidno nadovezuju i korespondiraju jedna s drugom. Prvo “dugačko i dosadno” i “posljednje kratko i veselo poglavlje”, kako Rambo običava predstavljati svoje nastupe publici, na ovom albumu su nedjeljiva cjelina teatarski pažljivo osmišljena od uvodnog lijenog ulaska s “Frustrations About Everything” do posljednjeg plesnog raspašoja “Mega Mixa 01” koji uključuje “Samo balade”, “Jedno te isto”, “Amerika i Engleska” i “Zastavnik Džemo”.

Na albumu su i neizostavni i provjereni koncertni aduti “FAP mašina”, “Bumbarov let”, “Skutere” i “Demode” naravno u prearanžiranim oblicima, dok su posebno progresivno rearanžirane pjesme s tada posljednjeg Rambovog studijskog albuma “Hipishizik metafizik” i to na bolje. Dok u studijskoj verziji “Fela Kruti, druže stari” i “Urbano, samo urbano” zvuče kao segmenti navlaš nabacane “napušene filozofije” jednako tako “napušenog albuma” u koncertnom obliku su to punokrvne pjesme koje jednako čvrsto drže konstrukciju prvog dijela albuma kao što to u drugom dijelu čini “FAP mašina”, pjesma koja se i nevezano o albumu slobodno može proglasiti najboljom koncertnom improvizacijom svih vremena na ovim prostorima kad god da je RASMC i njegov & Mutant Dance bend izvode.

Možda najjači moment prvog dijela albuma, bar na mentalni sklop u ova krizna vremena kad mnogi zbog „bankarske aritmetike“ plaćaju enormno narasle rate kredita je “Koliko je jedan” – koja lako može postati himna otrežnjenja od kapitalizma, bar ove vrste u kojoj primamljiva privlačnost reklama otupljuje osjećaj za matematiku. Izvlačio je Rambo svako malo u Domu sindikata životne mudrosti, sipao ih iz rukava čak i u trenucima benigne brojalice “Devet depresivaca” i “pokušavao izmjeriti” silnu glupost životnog nam okruženja i situacija. Šarmirao je publiku svojim intelektom i još jednom poentirao kao suvereni vladar situacije. Nije li to posljedica svakog njegovog koncerta? Osjetiti se kao jedinka neopisivo glupim, dobro se nasmijati svemu i samom sebi i napustiti dvoranu sretan. Ovog puta ta terapijska formula je zabilježena i uvijek spremna za upotrebu. Samo se trebate osjetiti dovoljno glupim i nasamarenim u jednom danu. I u današnje vrijeme taj “horoskop” uglavnom je izvjestan. Album “U Domu sindikata” Ramba Amadeusa neće ispraviti stvari, ali će bar ublažiti simptome. Smijeh je zdrava stvar.

Da je RAMDC samo to u stanju napraviti, bilo bi možda dovoljno, a kad se uzme u obzir da ima najluđi jazz/funk/rock/bilošto sekstet iza sebe na ovim prostorima stvar je u jednoj sasvim drugoj dimenziji.

Rambo Amadeus Mutant Dance Sextet 2010: Rambo Amadeus (vokal, gitara), Vojno Dizdar (klavijature, efekti), Vladimir Čukić (bas), Goran Ljuboja Trut (bubanj), Aleksandar Petković (saksofon) i Vladimir Mandić (truba). Prateće vokale pjevale su Iva Kon i Jovana Ivanović.

VIDEO