foto: Enigma / Allied Stars Ltd.
Na današnji dan, 31. ožujka 1981. godine u Londonu je premijerno prikazan film “Vatrene kočije” (Chariots Of Fire), pravi trijumf producenta Davida Puttnama (Ponoćni ekspres, Misija) koji je ocijenio da romansirani prikaz uspjeha mladih britanskih olimpijaca ima univerzalno razumljivo nadahnuće i snagu. Scenarij je napisao Colin Welland (Yanks, Dvaput u životu) slobodno interpretiravši stvarne povijesne događaje i likove.
London, 1978. Na pogrebu olimpijskog prvaka u trčanju Harolda Abrahamsa okupili su se njegovi prijatelji iz mladosti i mnogobrojni poštovatelji… Šest desetljeća ranije. Mladi Harold (Ben Cross), sin židovskog doseljenika iz Litve, stiže na studij na prestižno sveučilište Cambridge, odlučan se iskazati i u akademskom i u sportskom smislu. Harold je, naime, daroviti trkač čiji je cilj sudjelovanje na svjetskim natjecanjima u čemu će ga podržati njegov kolega Aubrey Montague (Nicholas Farrell). Istodobno, trčanje je velika ljubav i Haroldova vršnjaka Erica Liddella (Ian Charleson), skromna škotskog sportaša i misionara kojemu snagu daje predanost kršćanskoj vjeri. Rivali na atletskoj stazi obojica se mladića počnu pripremati za Ljetne olimpijske igre u Parizu 1924. pri čemu o Haroldovoj spremi počne voditi računa iskusni trener Sam Mussabini (Ian Holm)…
Gotovo četiri i pol desetljeća nakon premijere sportske drame “Vatrene kočije” prva je asocijacija na film nezaboravna melodija grčkog skladatelja Vangelisa (Istrebljivač, Nestali). Priču o natjecateljima na Ljetnim olimpijskim igrama 1924. u Parizu prate najvećim dijelom dionice izvedene na sintisajzerima što je filmu podarilo svevremenski ugođaj, idealan za zaplet o neodustajanju od svojih snova. Vangelisova je partitura filmu donijela jednog od ukupno četiri Oscara pri čemu su “Vatrene kočije” na svečanoj dodjeli neočekivano trijumfirale ispred favoriziranih naslova “Crveni” i “Ljetnikovac” osvojivši Oscara za najbolji film, najbolji originalni scenarij te za najbolju kostimografiju, djelo talijanske kreatorice Milene Canonero (Barry Lyndon, Marija Antoaneta).
Redatelju Hughu Hudsonu (Greystoke: Legenda o Tarzanu, Revolucija) kojemu je ovo nakon kratkometražnih i dokumentarnih filmova bio dugometražni prvijenac. Glavne uloge tumače Ben Cross (Prvi vitez) i pokojni Ian Charleson (Gandhi, Greystoke: Legenda o Tarzanu), dok su u ostalim ulogama Nigel Havers (Carstvo sunca), Ian Holm (Alien, Peti element, Gospodar prstenova: Prstenova družina) koji je za svoj nastup nominiran za Oscara za najbolju mušku sporednu ulogu te John Gielgud. Uz izvrsnu rekonstrukciju vremena o kojem govori i minuciozno portretiranje središnjih likova, film je najdojmljiviji u prizorima utrka i treninga savršeno praćenima Vangelisovom glazbom.
U Cannesu je 1981. nagradu za ulogu osvojio Ian Holm, a film priznanje Ekumenskog ocjenjivačkog suda. I redatelj Hugh Hudson je nominiran za Oscara (baš kao i montažer Terry Rawlings), dok od ostalih priznanja treba istaknuti tri BAFTA-e, uključujući i nagradu za najbolji film, te Zlatni globus za najbolji strani film. Primajući Oscara scenarist Colin Welland uzviknuo je “Britanci dolaze” što se među laureatima Američke filmske akademije doista ostvarilo protekla tri desetljeća u nizu kategorija te su u pravu oni analitičari koji “Vatrene kočije” smatraju jednim od najboljih i najutjecajnijih britanskih filmova u posljednjih četrdeset i više godina
