foto: Ivica Aničić arhiva
Tri godine zaredom Vinkovčani su na kraju drugoligaške karavane zauzimali nedovoljna visoka treća mjesta na ljestvici. Ona su ih ostavljala pred samim vratima raja prve lige, ispraćajući u elitni razred Čelik, Zagreb i Osijek.
Tu 1981-82. za vinkovački Dinamo povijesnu sezonu najstariji kroničari pamte po osrednjem ulasku u prvenstvo. Domaći bodovi redom su osvajani, no s gostovanja se vračalo praznih ruku. Takav rasplet držao je bijelo-crvene u gornjem dijelu ljestvice, ali ni blizu samoga vrha. S prvim gostujućim bodovima momčad s Bosuta polako se uzdiže na ljestvici, da bi u 13.kolu domaćom pobjedom od 3-1 u derbiju protiv banjalučkog Borca, Vinkovčani po prvi puta zasjeli na čelo ljestvice.
Posljednje jesensko kolo i gostovanje u Zenici momčad trenera Tonka Vukušića posebno će zapamtiti po batinama koje su primili u pregruboj igri domaće ekipe.
Tim porazom od Čelika od 2:1, Dinamo na kraju prvog dijela pada na treće mjesto na ljestvici. Za vodećim Borcem i Spartakom zaostaje jedan bod. Ima bod više ima od Čelika, Kikinde i Leotara i dva više od Proletera.
Gužva u vrhu tablice nakon prvog dijela sezone nikog u klubu nije previše radovala, ali niti razočarala. Svi, od vodstva i igrača do navijača bili su uvjereni kako su bolji od najvećih konkurenata Borca, Spartaka i Čelika.
Nastavak sezone počeo je neočekivanim porazom u Solinu kojeg je vodio kasniji Hajdukov trener Špaco Poklepović. Vinkovački šef struke Tonko Vukušić Cico priznao je kako je nakon tog iznenađujućeg poraza pomislio kako je sve izgubljeno, no bijelo-crvena ekipa se od tog šoka vrlo brzo oporavila i iz kola u kolo djelovala sve jače i uvjerljivije.
Na teškim gostovanjima u Zrenjaninu kod Proletera i u Subotici kod Spartaka osvojen je vrijedan bod. U 26 . kolu Dinamo je na čelu ljestvice. U 28. kolu Dinamo gubi utakmicu na gostovanju u Banjaluci, dok Čelik i Spartak upisuju pobjede pa i Dinamo i Čelik i Spartak imaju istih 36 bodova, a četvrti Borac tek jednu pobjedu odnosno dva boda manje od njih.
U pretposljednjem kolu vodeći trojac redom upisuje vrijedne pobjede, no ne i banjalučki Borac koji tako ispada iz utrke za naslov. Dinamo u Bosanskoj Gradišci nošen podrškom nekoliko tisuća svojih navijača pobjeđuje Kozaru s 2-1. Zeničani su deklasirali Kikindu s visokih 8-0 dok Spartak osvaja važne bodove na gostovanju u Brčkom. Nakon tih pobjeda i Čelik i Dinamo i Spartak i dalje imaju isti broj bodova. Njih 38. Zeničani i Vinkovčani imaju čak i istu gol razliku od +41, no Čelik ima više postignutih golova zbog čega prije posljednjeg kola zasjeda na vrh ljestvice.
foto: Ivica Aničić arhiva
A to posljednje kolo kao da su skupa pisali najveći scenaristi najnapetijih holivudskih trilera. U derbiju prvenstva Dinamo je bio domaćin Čeliku. I jednima i drugima potrebna je pobjeda jer bi se u slučaju neodlučenog ishoda gotovo sigurno veselio Spartak iz Subotice za koji se očekivalo kako će kod kuće rutinski pobijediti osrednje Jedinstvo.
Tjedan uoči odlučujućeg kola jedina tema u gradu u i okolici bila je predstojeća utakmica Dinama i Čelika. Slobodan Milić – Čilim u dahu piše tekst i sklada “Heja heja Dinamo” jednu od najljepših nogometnih klupskih himni na ovim prostorima koja se meteorskom brzinom na kazetofonima sluša na svakom ćošku, u svakom automobilu, kafiću… Klub održava izvanrednu sjednicu posvećenu ovoj utakmici. Navijači na sastanku s upravom kluba upozoravaju kako su sa pripremljenim traktorom u slučaju poraza spremni preorati teren. Mali otvoreni TAM-ić, kamiončić prepun navijača sa zastavama po ulicama danima ranije najavljuje najvažniju utakmicu u klupskoj povijesti.
Najvatreniji navijači prevođeni Đurinim TAM-ićem, u predvečerja bi se okupljali, marširali, trubama i pjesmom podizali atmosferu po Vinkovačkim ulicama. Nogometna euforija osjetila se na svakom koraku.
Kako bi svoje igrače poštedio svog tog pritiska trener Cico Vukušić cijelu vinkovačku ekspediciju, nenajavljeno poslije jednog treninga odvodi u mir vojvođanske ravnice. U Čelarevu igrači izolirani od gužve i vanjskih pritiska treniraju punom parom. Ivica Tunjić se prisjeća kako su im čak i telefonski pozivi bili zabranjeni. Cici je psihološka priprema igrača bila najjača strana. Znao je voditi igrače u muzej, ratnički ih pripremao puštajući im filmove vojnih vježbi ili snimke nogometnih utakmica, a opuštao dozvoljavajući im kupanje u bazenu i kartanje. Pošto ništa nije prepuštao slučaju čak je angažirao i poznatog vinkovačkog psihologa Dionizija Švagelja da igrače dodatno uvjeri kako oni predstavljaju klub iza kojeg stoji cijeli grad i Slavonija. Angažiranje psihologa baš kao i posebni jelovnik na kojem je inzistirao doktor Vinca Vuković bila je novina u tadašnjem nogometu kakav smo na ovim prostorima poznavali. Vidjevši kako njegovi igrači lete po terenu, jedan od zadnjih treninga Cico demonstrativno prekida i zbunjene igrače šalje u svlačionicu. Ispraća ih riječima: “Nemamo više šta trenirati, vas ovakve ratnike, ovakve borce, uz svoje navijače nitko ne može u nedjelju pobijediti”.
Na svoj je način Cico svojim jurišnicima dao do znanja kako će za povijesnu utakmicu biti spremni i nepobjedivi.
Iz Čelareva vinkovačka nogometna ekspedicija u tišini seli u Ilok, a noć uoči povijesne utakmice dočekuje u Vukovaru u hotelu Dunav. Udaljeni tek 20-ak minuta od Vinkovaca, ali dovoljno daleko da izbjegnu sportsku groznicu koja je sada već zahvatila cijeli grad na Bosutu.
Tu sunčanu nedjelju 06. lipnja 1982. godine razbudila je pjesma s magafona na krovu Volkswagenovog kombija oko kojeg su se počeli okupljati nestrpljivi navijači. Oduševljenje su podigla u Dinamove boje okićena šokačka zaprežna kola koja su ponosno vukla dva krasna lipicanca.
Nekoliko sati prije početka utakmice na tribinama stadiona Mladosti naguralo se rekordnih 15 tisuća vrućih gledatelja. Vrijeme su kratili pjesmom i navijanjem, u predigri su nastupale Dinamove mlađe kategorija i domaći KUD Vatroslav Lisinski.
foto: Ivica Aničić arhiva
Četvrt sata prije početka utakmice trener Tonko Vukušić trčećim korakom sa svojim igračima izlazi iz svlačionica na glavni teren te ih raspoređuje u strijelce, vojnu formaciju što izaziva erupciju oduševljenja na prepunom stadionu. Iskusni strateg kasnije će istaknuti ovaj psihološki trenutak za svoju momčad kao vrlo važan. Neuspješni trik gostujućeg trenera Ribara s istim bijelim dresovima razbija im se o glavu jer zbog presvlačenja oni, a ne domaćin gube nekoliko vrijednih minuta zagrijavanja i privikavanja na navijački pakao s tribina.
Sa suprotne strane Cicini nogometaši za ovu utakmicu među sobom su izmijenili dresove što u počecima igre zbunjuje goste jer su tada brojevi na dresovima od 1 do 11 označavali poziciju na terenu koju igrač igra.
S prvim sučevim zviždukom počinje bijelo-crvena rapsodija. Nošeni hukom s tribina golovi su se redali jedan za drugim. Tribine su podrhtavale da su po inače mirnom obližnjem Bosutu zapljuskivali valovi. Tri puta fenomenalni Halilović i po jednom Nenad Lušić i Ivica Tunjić do vrha su napunili mrežu gostiju. Pokušali su gosti sve, i igrom i grubim prekršajima i provokacijom, ali nije išlo. Čak niti jedanaesterac kad je već utakmica odlučena nisu uspjeli realizirati. Golman Radić bio je nesavladiv. Prgavi napadač gostiju Buza još je pri kraju utakmice zaradio i crveni karton. U tom grotlu taj dan niti puno jače momčadi ne bi imali šanse. Čelik se poput sladoleda rastopio na užarenom vinkovačkom suncu. Kada je vrlo dobri ljubljanski sudac Nikolić odsvirao kraj na stotine navijača radosno je utrčalo u teren slaveći svoje nogometne heroje ne dopuštajući im da odu u svlačionice.
Vinkovačku utakmicu po prvi je puta pratila i državna televizija s legendarnim sportskim novinarom i komentatorom Mladenom Delićem koji nije krio oduševljenje Dinamovom igrom i atmosferom na tribinama.
Slavlje nakon velike pobjede navečer se uz tamburicu i bećarce do duboko u noć nastavilo u vinkovačkom hotelu Slavonija. Još danima i noćima po gradskim kafićima se uz pjesmu prepričavala najveća priča ponosa i dike Slavonije. Vinkovački Dinamo postao je prvoligaš. Zasluženo. Bez ijedne mrlje. U cijeloj sezoni kod kuće nije izgubljen niti jedan bod. Uz osam poraza i četiri neodlučena ishoda ostvareno je 18 pobjeda. Najviše od svih momčadi. Sa 70 postignutih golova Vinkovčani su bili najefikasnija momčad. Od svih drugih, najmanje su i primili golova, tek 24. Najbolji igrač i strijelac s 31 pogotkom uvjerljivo je bio čudesni reprezentativac Sulejman Halilović.
Koliko su efikasan nogomet te sezone Vinkovčani igrali pokazuje pobjede od 7-0 kod Rudara i domaća slavlja protiv Kikinde (7-0), Svobode (8-0), Rudara (5-0), Čelika (5-0).
U prvoj ligi Dinamo nije razočarao. Uz svoju vojsku navijača i s najvećima su se ravnopravno borili. Prva prvoligaška pobjeda pred deset tisuća bučnih navijača pogotkom Kesića ostvarena je već u prvom kolu protiv OFK Beograda, ali to je već neka druga priča…
Ivica Aničić
