foto: Goranka Matić / M.S. Đakon / PGP RTB
Na današnji dan, 11. studenog 1988. godine objavljena je “Prodavnica tajni”, posljednji studijski album Bajage & Instruktora objavljen u SFR Jugoslaviji. Objavila ga je diskografska kuća PGP RTB. Nakon “Prodavnice tajni”, prije potpunog raspada bivše države uslijedit će još live-album “Neka svemir čuje nemir” 1989., te mini LP “Četiri godišnja doba” 1991.
“Prodavnica tajni” Momčila Bajagića te je godine slovila kao jedno od najprodavanijih tadašnjih izdanja. To je kolekcija pjesama koja pokriva širok žanrovski teritorij od countrya (“Godine prolaze” u kojoj gostuje Davor Rodik na pedal-steel gitari) preko pop-rocka pa do hita s elementima novokomponiranog folka (“Plavi safir”). Pjesme su pitke, lagano teku jedna za drugom i uvjerljivo pozivaju slušatelja da ih čuje opet.
Za razliku od albuma prethodnika “Jahači magle”, “Prodavnica tajni” ne pati od isforsirane produkcije, silovitog zvuka i (pre)velike želje da se Bajaga prikaže kao žestoki rocker. Produkcija “Prodavnice tajni” (potpisao Saša Habić) omogućila je Bajagi da ispuca svoje najjače adute u prvi plan: melodične i hitoidne pjesme, opušten glas (koji je dobio na kvaliteti uslijed stalnih koncertiranja, a najviše nakon maratonske turneje po bivšem SSSR-u), naoko nepretencioznu, ali vrlo točnu i prirodnu svirku.
Svojim originalnim objavljivanjem “Prodavnica tajni” je donijela dilemu nazvanu “Plavi safir”. Određeni dio Bajagine publike ju je smatrao “poseljačenjem”, no u isto vrijeme Momčilo je imao novi veliki hit i pravu vojsku novih fanova (od kojih je samo dio njih volio rokenrol, no dolazila su krizna vremena, pa se publika sve teže mogla birati). Iz današnje perspektive “Plavi safir” izgleda toliko benigno da je čudno kako je uopće uspjela dignuti takvu halabuku. S druge strane, isti taj “Plavi safir” jedna je od slabijih pjesma sa tog albuma.
Također, stihovi kao što su “Ja moram pijem da zaboravim, ja ne smem trezan tu da boravim” nisu najpametnije što je Momčilo napisao (Bajaga je studirao komparativnu književnost, pa bi bilo lijepo da je pisao bar na nivou studenta tog i takvog usmjerenja), no oni su se bezbolno utopili u izvrsnu svirku i vokalnu interpretaciju. Tekstualno, autor se oslanja na popularne teme, naročito u Srbiji: alkoholna pića (rakija u prvom planu), Rusija i ono po čemu je najpoznatiji – banalne ljubavne teme izvedene i komponirane na nebanalan način.
Vrijeme je “Prodavnici tajni” presudilo tako da je ona postala besramni ultimativni mainstream pop-album, kojeg je teško voljeti samo ako potencijalni slušatelj pati od elitističkih kompleksa (smrt kuruzi, fuj mainstream, bljak middle of the road). O kvaliteti “Prodavnice tajni” govori i činjenica da se baš sve pjesme i danas nalaze u Bajaginom koncertnom repertoaru. Ovakvu autorsku i izvođačku formu Bajaga će ponoviti još samo na “Muzici na struju” (objavljenom 1993.), a onda će pomalo postajati žrtva ljigi-ljigi manira koje je doduše upravo on ustanovio.
Preslušavanjem “Prodavnice tajni” i “Muzike na struju” dobiva se dojam da se Bajaga izvrsno snalazi u pitkom country-rocku, i da je šteta što u nastavku karijere nije više stavljao naglasak na žanr. No, vremena koja su slijedila bila su teška, masovni ukus publike kretao se prema istoku više nego prema zapadu, a da čovjek u trideset i nekoj godini žrtvuje svoju sigurnu i finu egzistenciju da bi bio “underground” – ipak je previše za očekivati. (Zoran Tučkar, muzika.hr)
Bajaga & Instruktori 1988: Momčilo Bajagić (vokal, gitara), Žika Milenković (vokali), Miroslav Cvetković (bas, prateći vokali), Saša Lokner (klavijature, prateći vokali), Nenad Stamatović (gitara, prateći vokali) i Vladimir Golubović (bubanj, prateći vokali).
Popis pjesama: 1. Gore – dole | 2. Plavi safir | 3. Verujem – ne verujem | 4. Godine prolaze | 5. Ruski voz | 6. Vesela pesma | 7. Tišina | 8. Život je nekad siv, nekad žut | 9. Od kad tebe volim
